U mjestu Kosova na lokalitetu Buševci do početka devedesetih godina živjela je porodica Blažanović, otac Simo i majka Lucija sa sinovima Rankom, Draganom i Milanom te kćerkom Anđom. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu sinovi Ranko i Dragan pridružili su se svojim komšijama Kosovljanima i uključili u aktivnu odbranu domovine. Treći brat Milan u to vrijeme bio je zaposlen u Sloveniji, ali je, iako fizički udaljen, nesebično pomagao u odbrani šaljući materijalnu podršku borcima. Dragan i Ranko bili su aktivni članovi tadašnjeg Nogometnog kluba VIS Kosova, a obojica su tokom rata dali svoje živote u odbrani Bosne i Hercegovine. Dragan je poginuo nesretnim slučajem 2. septembra 1993. godine, dok je 7 mjeseci kasnije poginuo i Ranko. Početkom dvijehiljaditih godina njihov otac Simo preminuo je nakon kratke i teške bolesti i sahranjen je na porodičnom groblju u zaseoku Buševci, pored supruge i sina Dragana. Ranko je, kako je to oduvijek i želio, sahranjen na šehidskom mezarju uz svoje saborce. Treći brat Milan nastradao je početkom 2000-ih godina u nesreći na gradilištu u Sloveniji. Danas je jedina živa članica porodice Anđa Kršić, rođena Blažanović, koja sa svojom porodicom živi u mjestu Kostajnica kod Doboja.
Danas, u vremenu kada društvene mreže preplavljuju međunacionalne rasprave, a političari često raspiruju netrpeljivost, iz Kosove kod Maglaja dolazi lijepa i inspirativna priča o ljudskosti, poštovanju i sjećanju. Salko Plančić, zajedno sa svojim bratom Admirom i nekolicinom prijatelja, potpuno je obnovio i uredio porodično pravoslavno groblje Blažanovića, koje je godinama bilo zapušteno i oštećeno zubom vremena.
Nakon ovih saznanja kontaktirali smo Salku Plančića koji je na naš nagovor dao kratku izjavu za naš portal:
“Često boravim na tom lokalitetu i svaki put bih s tugom gledao to zaraslo groblje, prisjećajući se lijepih uspomena na naše nekadašnje komšije i saborce. Sa porodicom Blažanović živjeli smo kao prava raja, družili se, išli na sijela, dijelili sportske trenutke kroz klub VIS Kosova. Kada je došao taj nesretni rat, Ranko i Dragan su bez razmišljanja svoje nogometne dresove zamijenili uniformama Armije Republike Bosne i Hercegovine i, nažalost, dali ono najvrijednije što su imali, svoje živote, kako bismo mi danas mogli živjeti u miru. Kada sam vidio u kakvom se stanju groblje nalazi, oštećene nadgrobne ploče i grob pokojnog Sime bez obilježja, odlučio sam zajedno sa bratom Admirom da to popravimo. Nakon razgovora s predstavnicima Pravoslavne zajednice u Maglaju i jedinim živim članom porodice, gospođom Anđom Kršić, koja je, iako iznenađena, s radošću dala saglasnost, pristupili smo uređenju. Kako se radi o teško pristupačnom šumskom predjelu, udaljenom desetak kilometara od najbližih kuća, morali smo prvo urediti pristup i teren. Uključili smo nekoliko ljudi iz građevinske struke i radili sedam dana, ali se trud isplatio. Nekoliko dana kasnije, nazvala me gospođa Anđa, koja je u međuvremenu završila u bolnici u Doboju i kroz suze se zahvalila na svemu. Tada sam nekako osjetio mir i neku posebnu ispunjenost i emociju.
Pored ove akcije na groblju, na mjestu gdje se nekada nalazilo porodično imanje porodice Blažanović, u znak sjećanja izgradili smo i spomen česmu. Ona je već neko vrijeme u funkciji i koristi je lokalno stanovništvo. Smatrali smo da je to najmanje što možemo učiniti, da uspomena na ovu porodicu i njihove sinove ostane trajno vidljiva.”
Ova plemenita gesta Salke Plančića i njegovog brata Admira pokazuje da čovjek čovjeku ostaje najbliži, bez obzira na vjeru, naciju ili porijeklo. U vremenu podjela, njihov čin podsjeća da je poštovanje prema komšiji i ljudskost ono što nas čini istinskim ljudima. Inače, Salko Plančić je poznat kao visokopozicionirani službenik Uprave policije Zeničko-dobojskog kantona.
