Sačuvati od zaborava – 29. oktobar 1993.
Na današnji dan, 29. oktobra 1993. godine, granata 120mm ispaljena sa neprijateljskih položaja pala je ispred maglajskog solitera, gdje su građani čekali red za vodu.U jednom trenutku prekinuti su životi i snovi 15 Maglajki i Maglajlija, među kojima je bilo petero djece, dok je još 16 civila ranjeno. Dogodilo se to u vrijeme kada je Maglaj bio u potpunom okruženju, bez struje, vode i osnovnih potrepština, kada je svaki izlazak iz skloništa značio rizik po život.
Tokom agresije na Maglaj ubijeno je 210 civila, među njima 57 djece mlađe od 18 godina.
Najmlađa žrtva imala je samo dvije godine.
Zbog težine i simbolike ovog zločina, 29. oktobar se danas obilježava kao Dan civilnih žrtava rata Općine Maglaj i Zeničko-dobojskog kantona – dan sjećanja na sve nevine koji su izgubili život, ali i opomena da se istina i sjećanje moraju sačuvati od zaborava.
Dan koji me promijenio – potresno svjedočenje Dine L, jednog od ranjenih dječaka toga dana
“Dan kao i svaki drugi. Imaš tih stotinjak kvadrata ispred zgrade, tu se vrtiš, pričaš s komšijama, djeca trče okolo. Toplo je, živo, akcija svuda, komšije cijepaju drva, ljudi pomažu jedni drugima. Naroda, kao na pijaci.
Silazi Sejo Gračić s kanisterima. Kažem mu: “Hajde, eto i mene da ti pomognem.” Skače i Keno: “Eto mene da pumpam.”
Tako, Sejo se sagne, pere kanister, Keno pumpa, tu je i teta Raska.
I onda deset sekundi koje su mi promijenile život.
NAPOMENA: Videoisječak sadrži potresne i uznemirujuće kadrove!
VIDEO: Samir Mečević/Tragovi rata – isječak
Sve je ostalo urezano, kao scena iz filma. Nevjerovatno kako se sjećam svake misli i svakog pokreta. Kao da sam gledao film, a ne živio taj trenutak. Tada sam shvatio da postoji sudbina, nešto što mi ne krojimo.
Ruke mi prljave, a nešto me tjera: “De, napij se vode.” U glavi ide: de neću, de hajde, nisam žedan, de napij se. Sagnem se, i baš kad je voda došla do pola grla, sve prelazi u usporeni film. Nešto me gurnulo na pumpu, okrećem glavu i vidim kako se rasipa, eksplodira glava dječaka koji je stajao iza mene. Komadi kosti i mesa padaju po meni. Osjetim udar po nogama.
U šoku sam. Vrištim i trčim u zgradu. Sjećam se da sam Mirzi Klikeru govorio šta sam vidio. Negdje tada primijetimo da krv lije niz noge.
Onda Dom zdravlja, prebacuju nas u Tešanj. Polako dolaziš sebi i shvataš, brat ti je ranjen, ne znaš kako je. Neka djevojčica, vjerovatno učenica medicinske škole, vadi mi gelere. Što vidi, to povadi. Zalijepi flastere, nijedna rana nije šivena, i nazad za Maglaj. Kasnije mi dr. Hašmeta na živo vadi komad kamena iz noge. Sa mnom su tada bili i neki iz T-Objekata, i kod njihove pumpe je pala granata, ali nisu bili precizni, pa ih je manje stradalo.
Dolazak kući, tu tek počinje prava tegoba. Dolazim pred zgradu, a na ćošku kod marketa mačka vadi komad mesa ili crijeva između naslaganih drva. Horor. Osjetiš smrad krvi, težak, ustajao, miris koji se ne zaboravlja. Ne možeš ga s ničim uporediti, ali znaš tačno šta je. Na snimcima se vidi kako komšije sklanjaju komade mesa, ali mnogo toga je ostalo među drvima. Psi reže i otimaju se čitavu noć.
NAPOMENA: Videoisječak sadrži potresne i uznemirujuće kadrove!
VIDEO: Samir Mečević/Tragovi rata – isječak
Polako stižu vijesti, jedna gora od druge. Keno teško ranjen – neće preživjeti. Mujin sin poginuo, otac teško ranjen. Begići izgubili sina, godinu ranije i kćerku. Mlađi Sića poginuo, umro kraj mog brata na prikolici koja ih je vozila. Teta Raska bez ruke, Sejo ranjen, Damiru kritično ruka, djed mu ranjen. Mahmut Boća poginuo. Iz stana u prizemlju iznosili velike komade mesa. Keno je ubrzo preselio, nikada nije došao svijesti.
Kasnije dolazi cisterna da opere ispred zgrade. Kažu, Enver Begić dao dizel. Od tada mi taj čovjek posebno znači. Radi tih nekoliko litara, skupljih od krvi. To je bio prvi korak ka oporavku.
Teta Marica, heroj, obilazi rane i previja nas. Jednog dana kaže: “Otišla je medicinska ekipa gore, nešto će biti.” I desi se Pazarić – prva kazna za one koji su nas nagazili. A prava, vjerujem, čeka na Sudnjem danu. ” – završio je svoju potresnu priču Dino, koji je tog dana zajedno sa svojim bratom ranjen, te kao dječak na vlastitoj koži osjetio šta je to rat.
VIDEO: Samir Mečević/Tragovi rata – isječak
Sjećanje na one koji su čekali samo vodu
Tog 29. oktobra 1993. godine, u redovima za vodu ispred solitera u Maglaju, ugašeno je petnaest života. Nisu bili vojnici, nisu bili naoružani – bili su to obični ljudi koji su čekali da napune kanistere, da napoje djecu, da prežive još jedan dan.
Danas, više od tri decenije kasnije, njihove priče žive kroz sjećanja onih koji su preživjeli.
Priče poput ove nisu samo svjedočanstvo bola, nego i podsjetnik na snagu, dostojanstvo i humanost koju Maglaj nikada nije izgubio – ni u najtežim danima.
