Na društvenim mrežama danas se pojavila snažna i emotivna objava Selme Plančić, dugogodišnje aktivistkinje za prava osoba sa invaliditetom. Njena poruka, napisana povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine i nakon prisustva javnoj tribini u Maglaju, govori o svakodnevnoj borbi, nevidljivosti i sistemskim barijerama s kojima se suočavaju osobe sa invaliditetom. Objavu prenosimo u cijelosti.
OBJAVA SELME PLANČIĆ (cjelokupan tekst):
Moja čestitka ove godine povodom Dana državnosti jedine domovine koju imam malo će drugačije izgledati.
Ja nisam politička aktivistkinja, dugogodišnja sam aktivistkinja u borbi za prava osoba sa invaliditetom. Nisam simpatizerka niti jedne stranke. Ali volim da čujem svašta, da širim vidike i komuniciram sa ljudima, pa i kad nam se ne slažu stavovi. Juče sam prisustvovala javnoj tribini u organizaciji SDA Maglaj „Domovina u srcu, odgovornost u djelu“. Politika jeste neodvojivi dio našeg života i od toga niti treba niti možemo da bježimo.
Da sam mogla, rekla bih sve ovo što ću sada napisati.
Zastava koja je juče bila iza vaših leđa je meni svetinja. Ovo je moja zemlja.
Ali pod ovom zastavom osobe sa invaliditetom pripadaju, ali samo deklarativno.
U praksi, društvo nas ne vidi, sistem nas ne vidi.
Vidi nas kao predmete, koji su tuđi teret i tuđa odgovornost; vidi nas kao one kojima treba da se dive ukoliko se pojave na koncertima (na koje svakako i ja idem), jer gle čuda – izašli su iz kuće. Vidi nas kao one koje treba da smjeste u domove kad nam roditelji pomru i da tamo umremo sami i pod tuđom komandom. Ali nas ne vidi kao ljude ravnopravne sebi, koji trebaju da žive i rade. Jer nije dovoljno da dišemo. Stvarno nije dovoljno.
Ja znam šta su čiji resori, nadležnosti i ko je sada na vlasti i gdje. Neću to nabrajati. Ko je na vlasti ne zanima me puno. Zanima me šta rade oni koji su bili i oni koji jesu.
U planovima za budućnost sinoć osobe sa invaliditetom niti jednom nisu pomenute. Dok neke druge kategorije jesu.
Kada ćemo svi zajedno, kao saveznici i partneri, a ne suprotstavljene strane, osigurati da Bosna i Hercegovina kao država počne da poštuje ono što je ratifikovala — UN Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom? Poštovani gospodine Bakir Izetbegović, koliko vaših stranačkih kolega, ali i onih iz drugih stranaka, zna za ovu Konvenciju? Kada će osobe sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini živjeti život dostojan čovjeka?
Vaš stranački kolega je u jednoj izjavi naveo da mu Kanton Sarajevo pod trenutnom vlašću liči na invalida. Želeći da povrijedi, minimizira, uvrijedi. Niste reagovali. Trenutni ministar Federalnog ministarstva rada i socijalne politike Adnan Delić jeste. I ne zanima me kojoj stranci pripada. Zanima me svijest o osobama sa invaliditetom koju očigledno ima.
Kada je riječ o političkoj sceni, voljela bih da se jednako kako se gurao zakon „roditelj njegovatelj“ (koji jeste dobar za jedan dio populacije), sa istom snagom gura recimo i zakon o personalnoj asistenciji koji bi rezultirao uspostavom stabilnog servisa personalne asistencije, budući da u susjednim državama kao što su Hrvatska, Srbija i ponajbolje Slovenija već postoji. Da ljudi sa invaliditetom žive samostalan život i doprinose aktivno u skladu sa svojim mogućnostima. A istovremeno mnogo nezaposlenih osoba dobije priliku za posao kroz pružanje usluge personalne asistencije. Da se promijeni percepcija da smo jadni mali hrčci koje treba da pomiluju ponekad po glavi i daju nešto para iz budžeta, i da te iste pare zaradimo.
Na tribini sam juče vidjela premijera ZDK i jednog od najdražih svojih profesora, gospodina Nezira Pivića. Sjećam se, nije to tako davno ni bilo, kad sam iz kriminologije dobila 9, koliko mi je podrške pružio, da sam osoba koja može da bude primjer i da me sigurno čeka svijetla budućnost kao pravnice. I stvarno sam voljela pravo koje studiram.
Ali sam, dragi moj profesore, zapala u zamku. Mislila sam da ako se riješim invaliditeta, da će me bolje vidjeti ono što jesam, da ću biti uspješnija itd. Htjela sam da pobjegnem od njega. A ustvari moj život je počeo tek kad sam ga prihvatila. To je bio jedan od glavnih razloga zašto sam razvukla studij.
Ove godine sam prešla iz redovnog u vanredne studente treće godine Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici. Najviše zato što kao vanredna studentica mogu da tražim posao. Još uvijek ga nisam našla. Novac treba svima… Ali osobe sa invaliditetom novcem kupuju slobodu. Jer novcem možemo da platimo asistenta, a samim tim i život. I osiguramo da i naši roditelji imaju svoj život pored nas.
Nikada nisam unovčavala svoj invaliditet. Nikada nisam uzela ono što mi ne pripada i nikada nisam išla na kartu žrtve da bih dobila milostinju. A mogla sam. Ali dostojanstvo za sve je moja parola kojom ću se voditi dok ne umrem.
Ali imam svoje slabosti. Doktorica Sebija Izetbegović zna šta je embolija pluća. Moja mama je ne tako davno imala i jedva preživjela. Noću često ne mogu da spavam, pitam se šta će sa mnom da se desi ako ona umre. S obzirom na to da nemamo servis personalne asistencije, moja sudbina je neki dom. I onda više neće biti važno ko sam, šta sam, šta radim ili sam uradila u ovoj državi. Ja ću biti samo pacijent u neka četiri zida.
Ali ne muči me nesanica samo iz tog razloga. Ja i da odem u dom, izvući ću iz tih uslova najbolje što mogu, takva sam osoba — i u crnilu dodam boje.
Ne spavam zbog mase drugih osoba sa invaliditetom koje će isto završiti, a neće moći da se dignu.
Ne spavam i zbog onih koji ne mogu da izađu iz kuća, koji ne mogu da se kreću jer su arhitektonske barijere posvuda. O pristupačnom javnom prevozu većina može samo sanjati.
Ne spavam zbog onih koji više nemaju želja, jer su ubijeni u pojam i sve im je svedeno na minimum minimuma.
Petnaest godina sam živjela u Maglaju, u stanu u zgradi koja je imala tri stepenice unutra i četiri vani. Petnaest godina je moja majka trošila svoja leđa spuštajući i dižući me uz njih. I danas ima posljedice toga. Kada smo pokušali da dobijemo saglasnost za rampu, moja komšinica, vrlo ugledna žena, vaša stranačka koleginica koju neću imenovati, a znat će ona ko je, rekla je da bi rampa pokvarila estetski izgled zgrade, i nisam je imala. Bila sam mlada, nedovoljno osnažena i odustala sam. Danas bih znala kako bih.
Znam šta znače okovi arhitektonskih barijera.
Kada sam počela sa zagovaranjem za nabavku hidrauličnih kreveta za Dom zdravlja Maglaj kako bi pristup uslugama bio bolji za sve građane, a samim tim i za osobe sa invaliditetom, između ostalih obratila sam se načelniku Maid Suljaković. Zbog ljudi kao što je on vjerujem u dobro i u rezultate u politici, ne očekujući ništa, a istovremeno znajući da ako on ne aktualizira tu temu, neće se ništa ni desiti. I desilo se, zato što je imao svijest o tome koliko je taj problem važan i vrlo brzo riješio. Danas Dom zdravlja ima hidraulične krevete.
To nigdje na stranici Doma zdravlja ne stoji. Kad sam pitala zbog čega, (nezvanično) mi je rečeno da oni ne žele skupljati poene preko osoba sa invaliditetom. Ovo vam je primjer kako (ne iz loše namjere) je milosrdni pristup prema osobama sa invaliditetom duboko ukorijenjen u naše društvo, institucije, svuda. A Dom zdravlja Maglaj treba da bude ponosan na ono što ima — ja jesam.
A ja bih željela da živim u državi u kojoj ćemo biti jednaki, jednako tretirani i imati jednake mogućnosti u svakom segmentu.
Onda ću doći da se slikamo i ponosno stati iza svake političke stranke koja omogući da osobe sa invaliditetom budu akteri svojih života, a ne teret.
Tek onda ću moći onako punog srca i duše da čestitam Dan državnosti.
