El Laktašo, crveni kombi i plavi zakon
Listajući mnogobrojne političke portale, društvene mreže i komentare “široke narodne mase” – donosimo vam jednu “kolumnu iz mase“. Brutalno iskrenu, ironičnu, satiričnu i potpuno sirovu.
Zamislite zemlju u kojoj je lakše naručiti pljeskavicu nego sprovesti sudski nalog. U kojoj čovjek s potjernicom drži konferencije za medije, dijeli lekcije o ustavu i mirno obilazi gradove dok ga službene agencije ‘traže’. Dobro došli u Bosnu i Hercegovinu, zemlju gdje zakoni nisu pisani da se primjenjuju nego da se po potrebi tumače, savijaju, ignorišu. I gdje se pitanje “ko od koga bježi” odavno ne odnosi na kriminalce i policiju, nego na državu samu.
Milorad Dodik, već osuđen na godinu zatvora i zabranu političkog djelovanja, suvereno vlada iz Istočnog Sarajeva. Pripadnici SIPA-e, uz sve institucionalne nadležnosti, dolaze s fasciklama i rokovnicima u ruke, pred zgradu Vlade RS-a, gdje se Dodik nalazi. MUP RS-a ih čeka s dugim cijevima i porukom: “Ovamo ne možete.” Ako je to vladavina prava, ja sam astronaut.
Sud je izdao potjernicu. SIPA je izašla na teren. Interpol je odbio zahtjev za crvenu potjernicu uz obrazloženje da “politički prekršaji” ne spadaju pod njihovu nadležnost. I sad šta? Niko ništa. Čeka se. Čeka se da prođe dan, da se zametne trag, da se narod zaboravi.
Dok Federacija BiH uredno vraća dugove nastale u entitetu Republika Srpska, poput onih prema Sloveniji (da, mi to plaćamo), Dodik putuje, otvara gasifikacije i prijeti otcjepljenjem. Dodik je postao hodajuća ironija – osuđen, a nedodirljiv. Podsjeća na El Chapa, ali ne onog iz serija, nego stvarnog – koji je godinama vodio posao dok su mu “nadležni organi” glumili hajku.
Bivši ministar Nermin Pećanac tačno je opisao paradoks: “42 dana priča se o visokorizičnom hapšenju, a onda se pojave s fasciklom. Ako je visokorizično, gdje su specijalci? Gdje je EUFOR?” Dodik se, kako Pećanac kaže, nalazi doslovno par stotina metara od SIPA-ine zgrade, a i dalje ga niko ne dira. Nisu ni Stevandića. Ni Viškovića.
Ne sjećamo se da je SIPA bila ovako pasivna kada se hapsilo u aferi „Respiratori“. Tada su svi – Fadil Novalić, Fahrudin Solak i Fikret Hodžić – uhapšeni brzo, provedeni sa lisicama, iako su neki na kraju i pravosnažno oslobođeni. Ležali su u pritvorima, snimani kamerama, razvlačeni po naslovnicama. A sada? Ćutnja. Oklijevanje. Ruke u džepovima.
A šta ćemo i sa Jelkom Milićević? U istoj toj aferi, gdje je premijer Novalić osuđen na četiri godine, Solak na šest, Hodžić na pet – Jelka je oslobođena. I to, prema mišljenju mnogih, iako je imala možda i najveću odgovornost. Bila je ministrica finansija, sve je prošlo kroz njene ruke. Optužena za nesavjestan rad u službi, a na kraju – oslobođena. Ako je iko uopšte i bio kriv.
A u međuvremenu, naći ću joj zamjenu, druga će…a ne to, ono drugo.. U međuvremenu, Tužilaštvo spava. Sud ne odgovara. SIPA gleda u pod. A javnost? Navikla. Ovdje je abnormalno postalo novo normalno.
Ali najgora stvar? Nisu ni puške, ni potjernice, ni izjave. Najgore su ćutnje. Ćutnje onih koji znaju, mogu, ali neće. Jer – čeka se. Uvijek se nešto čeka. Politička odluka. Međunarodni pritisak. Nekakav “dogovor”. U stvarnosti, samo se čeka da se narod navikne na novo dno.
A kad smo kod međunarodne zajednice, visoki predstavnik Schmidt uvodi mjere. Navodno. Sankcije za Dodika i SNSD. Zamrzavanje imovine. Ali kasne. Predugo se taktizira. Dok Schmidt razmišlja i balansira, Dodik otvara nove urede, najavljuje paralelne institucije i izaziva kompletnu državu.
U sve to se uključuje i britanski ambasador Julian Reilly, koji diplomatski govori da “neće komentarisati operaciju” ali da “podržavaju pravnu državu”. Sankcije, kaže, najbolje djeluju kad se ne reklamiraju. Dakle, sve je u redu. Samo ćutite, sve ide po planu.
A ko zaista ne ćuti? Svjedoci. Recimo, Fikret Skopljak, koji je pred Sudom BiH rekao da mu je Nenad Stevandić, predsjednik NSRS-a, lično izbio sedam zuba 1992. godine. I to nije optužnica, to je svjedočenje. Isti taj čovjek danas kroji zakone. I državu. I blokira institucije.
Na sve to dolazi cirkus u Domu naroda. Delegati izlaze sa sjednice. Poslovnik se tumači kao horoskop. Nikola Špirić i Dragan Čović preglasavaju većinu, odbijaju izmjene dnevnog reda i izazivaju sabotažu vlastitih institucija. Demokratski kapacitet BiH: minus deset.
Trojka odgovara: “Ovo nisu 90-te. Više nikada nećeš odvoditi ljude u crvenom kombiju jer ti se ne sviđa njihovo ime ili porijeklo. Ovaj put će tebe odvesti plavi kombi SIPA-e.“
U tom plavom kombiju, simbolično i doslovno, trebalo bi da sjedi cijeli jedan sistem. Sistem koji je dozvolio da ratne sjenke postanu parlamentarna tijela, da presuđeni političari pregovaraju o zakonima, da pravda zavisi od dnevne politike i da se narod sistematski uvjerava kako je ovo normalno.
Šta u međuvremenu rade naši ministri? Ministar odbrane, Helez, prati studentske proteste u Srbiji i raspravlja se sa predsjednikom Srbije na Facebooku, X-u, ko je gluplji političar? Mora se priznati da je Aco poentirao nekoliko puta. Ministar unutrašnjih poslova obećava hapšenja – ali “sutra“. Ramo Isak je najavio da će lično uhapsiti Dodika ako dobije nalog. Dobili su ga. I šta sad? Sutra. Ipak onao naše bosansko – koje nikada neće nestati, a ne Ramino, on je već sutra. Doduše, kaže Ramo i da će kupiti RS i lično je ugasiti, vjerovatno i to sutra.
A imamo i mi ministra koji samo još nije iskočio iz frižidera – doslovno. Sirovica, vrijedni ministar koji želi biti svugdje i u svemu. Ruku na srce, trudi se. Ali, kao da je zalutao u deset ministarstava, samo ne u ono koje vodi. Energija mu se ne može osporiti, ali ni sklonost da se petlja i gdje mu nije mjesto. Ako ćemo pravo – voljeli bismo da svi ministri imaju njegovu volju, ali i da tu volju kanališu tamo gdje je stvarno potrebno.
A dok sve to traje, narod se suočava s posljedicama. Minimalna plata jeste povećana – makar na papiru – ali istovremeno su i cijene hrane, goriva, usluga, najma i lijekova poletjele ka oblacima. Fiskalne reforme se najavljuju kao spasenje, ali ni jedna konkretna mjera nije provedena. Umjesto rasterećenja, poslodavci su krenuli s otkazima. Hrana je luksuz, litar ulja dragocjenost, a kilogram mesa – misaona imenica.
Na platnim listama – odbijanja. Za osiguranje, za zdravstvo, za “nešto”, još samo da i od bubrega počnu odbijati. Pa ti plati osiguranje. A kad odeš kod doktora – plati. Pa plati dodatno. Pa refundiraj, ako možeš. A nećeš moći.
I kad misliš da je sve rečeno – pojavi se i nova scena. U mjestu Liješnica kod Maglaja, vozilo iz pratnje ministra Sevlida Hurtića imalo je saobraćajnu nesreću. Troje povrijeđenih. Promet obustavljen. I niko ne zna gdje je ministar – jer, znate, on voli voziti skijama.
Jer da, isti taj ministar je nedavno sa 12 ljudi otputovao u Ženevu – na jedan dan – a onda sa 6 ljudi pravo u Chamonix, svjetsku prestonicu skijanja. Čijim novcem? On tvrdi vlastitim. Vjerujemo li mu? – “Ah, samo se tuge broje za pogrešne izbore i šta mi drugo ostaje nego da ti verujem..” U hotel gdje najjeftinija soba košta 500 KM po noći. Bez jasnog razloga, bez opravdanja, bez stida. Jer može. Jer smije. Jer niko ne pita. A i ako pita – ne dobije odgovor.
I tako živimo. I tako čekamo.
Pravdu. Istinu. Reakciju. Promjenu. Nešto. Bilo šta. Osim još jednog naslova:
“Dodik danas u Palači RS-a, najavljuje zakon o samostalnosti.”
A pravna država? Ona čeka dozvolu. Možda i dozvolu od onih koje se bojimo pitati: Ko je stvarno ovdje El Chapo? I ko je još (S)lobodan?
Ako smo koga zaboravili – ne brinite, nije bilo slučajno. Biće i v2.0. Pa dok nam ne omrzne, ili nas ne ugase.
